
Sjedinjavanje štedrog davanja doprinosa svakog pojedinačnog učesnika u stvaranju scenskog čuda poklanja publici idealan razlog za dolazak u pozorište. Ako, pak, pored toga reditelj svoj stvaralački kompas usmeri ka sopstvenom emotivnom ogoljavanju i otkrije neke najintimnije strahove i slabosti, osećanje stida, neprihvatanja, razočarenja, tada na njega zapravo pada dodatni teret odgovornosti, ali ujedno nastaje raskošna umetnička gozba, čak i za vrlo zahtevnu publiku. Kako bi sve to demaskirao na jedinstven način on neminovno mora biti neko ko je u iskazu iskren, neko kome se veruje i ko zrači obiljem dobrote, te ne iznenađuje što je ovakav jedan autorski projekat „Moje pozorište“ nastao baš u režiji Borisa Liješevića.
Nosioca ove nežne, setne, ali i psihološke i ponegde komične ispovesti (koji se i sam pojavljuje na sceni) u najvećem delu komada vrlo autentično igra Nebojša Cile Ilić, oživljavajući spontano tinejdžerske, kao i one nešto zrelije dane kroz jedan prilično blag karakter mladog čoveka koji u potrazi za onim što zaista jeste konstantno preskače stepenik barem suptilnog nametanja vlastitog mišljenja i ličnih potreba. Suočavamo se sa talentom koji ma koliko vidljiv i upečatljiv bio, usled nesigurnosti, nedoumica i promišljanja upada u zonu mimikrije i prihvata neretko i solucije sa kojima njegova duša ne nalazi potpuni sklad.
On je tu pred nama i kao šesnaestogodišnji tinejdžer razočaran svojim idolom Bonom Voksom, direktorsko dete koje spava na klupi u parku u Budimpešti posle koncerta, učenik zbunjen geografijom Jugoslavije i ćutljivi dečak koji trpi maltretiranja gastarbajterske dece bez volje da se drzne i uzvrati istom merom. Sva energija oseća se upravo kroz emociju proživljenog, što ne mora nužno biti niti rečeno, niti prećutano.
Ana Mandić se fenomenalno snašla u prezentovanju lika tog stidljivog dečaka koji trpi svog starijeg brata kao jednog od „najvećih neprijatelja“ iz detinjstva i ujedno pati za njim kada ovaj obuče uniformu i postane deo vojne mašinerije u jednom od mnogih ratova čiji smisao valjda nikada nećemo shvatiti, jer ga zapravo i nema, barem za nas obične smrtnike. Ona nam donosi i dečaka koji obitava u tišini patnje izazvane razvodom roditelja i ne dozvoljava knedli u grlu da konačno eksplodira i ispari, a za sobom glasno oslobodi onaj gorki talas tišine povređenog deteta. U vrlo simpatičnoj formi sa anđeoskim krilima Ana je i ovaploćenje talenta reditelja koji biva iznerviran stalnim izgovorima da se inspiracija odloži za malo kasnije, možda za sutradan, možda kad se deca uspavaju, možda kada na vrata sam od sebe zakuca pravi treuntak za oživljavanje baš onakve predstave kakvom je on želi – ona u kojoj konačno ima i njega.
Više iz aspekta nedostatka, negoli kao glavni stub životne konstrukcije jednog deteta predstavljen je taj neki unutrašnji doživljaj figure oca koga na scenu donosi Vojin Ćetković baš u onakvom maniru u kakvom bismo ga iz priče mogli zamisliti. Spolja stabilan, mag discipline, hladan, čovek bez mnogo reči i iskazane naklonosti ka bilo kome. A zapravo se čini da su baš njegovi dnevnici dobijeni u nasleđe nakon smrti jedna od okosnica potrebe nastanka ovog komada. Oni oslikavaju drugu stranu ličnosti čoveka koji je ipak znao da voli svim srcem, ali možda ne na mestu gde se za to zarekao pred Bogom i ljudima. Nekoliko scena imaginarnih događaja zvuči kao žal za izostalom bliskošću sa roditeljima, naročito baš sa ocem.
Majku, po prirodi blagu, ženu koja je možda i probudila u sinu ljubav prema pozorištu igra Branka Šelić. Ona je u nežnom dečačkom Borisovom dobu bila zauzeta svojim brigama, a u odraslom preponosna na njegov uspeh i sve te nagrade stečene tokom karijere – Sterija, Gran pri Bitefa Mira Trailović, Bojan Stupica, Aradlion, Muci Draškić, one koje ne kriju samo vanserijski potencijal, nego i pregršt nesigurnosti, preispitivanja i čuvene tačke spoticanja „ovo je moglo biti mnogo bolje“.
Autentičan ne samo po kostimu koji najbolje oslikava mušku modu osamdesetih (jugoslovensko-havajski stil), već i po glumačkom šarmu, Bojan Žirović je i drug Marko iz detinjstva i brat koji se od izvora mnogih nevolja pretvara u jednom momentu u ikonu nedostajanja onda kada se život neprijatno šali.
Ovo nije neka prozaična priča sa taksativno navedenim događajima u životu autora, već njegovo vođenje publike kroz kaleidoskop sopstvenih dilema i pitanja koje proizilaze iz tih navirućih sećanja. Mi nismo na tom putu samo kroz reč i pokret, kroz uvećane fotografije kao deo scenografskog rešenja koje plene energijom onih „crno-belih“ vremena o kojima neke sada već zrelije generacije uvek nostalgično govore, već i kroz beskrajnu, nesebičnu otovrenost čistote jedne ljudske duše.
Koliko zaista vredi pogledati ovu emotivnu ispovest jednog od višestruko nagrađivanih reditelja govori i egzaltirana publika koja na nogama gromoglasnim apaluzom iskazuje ne samo oduševljenje, već i empatiju, pronalaženje makar jednog dela sebe i okrepljujuće osećanje da nismo ni u čemu usamljeni.
Snežana Laketić
Оставите одговор на pk world 🌎 Одустани од одговора