
Između ženskog optimizma baziranog na sanjarskom uverenju da će prvi naredni partner sigurno biti drugačiji i muške sklonosti ka etiketiranju kroz stereotip “ova će biti ista” nesumnjivo se nalazi mnoštvo najrazličitijih mogućih scenarija koji se oslanjaju na pojedinačne slučajeve sa svim njihovim specifičnim detaljima. Autorka Staša Bajac je kroz svoje tekstove napravila osvrt na oba ugla posmatranja, te je posle gledanja jedne naizgled ženske priče “Ovaj će biti drugačiji” došla na red i veoma intrigantna muška verzija u režiji Ivana Vukovića, “Ova će biti ista” koja se od juna 2021. godine igra na maloj sceni Ateljea 212.
Sam početak predstave stvara varljivi utisak jedne lagane komedije u kojoj se tri muška lika naizmenično dobacuju podsmešljivim komentarima na račun ženske populacije koju iznedri svaki novi vikend-provod. Više nego dobra doza nezainteresovanosti da se bar imena tih devojaka zapamte povezana sa nipodaštavanjem njihove težnje da ostave utisak svojom pojavom, najnovijom garderobom, sportskom opremom u teretani, bojom kose ili laka za nokte daje svemu prizvuk provokativne šovinističke farse.
Pošto se ova maskarada na površini korak po korak raspline, dolazimo do srži svakog od likova, verovatno i do onoga što ni oni sami o sebi ne znaju. To su zapravo ljudi kojima je klabing i buljuk žena paravan za život u pravom smislu reči, dimna zavesa za uobičajene probleme, traume iz detinjstva, ukorenjene strahove i nedoumice. Njihov nastup vrlo jasno šalje poruku o nepoželjnosti ekstremnog ponašanja i potrebi da se nekim srednjim putem trezvenije gazi kroz život.
Odeveni u čisto bele kostime (kostimografkinja: Dragica Laušević), dodatno potkrepljene figurom belog konja kao delom scenografije (scenografkinja: Ema Stojković-Jerinić), ovi muškarci trebalo bi da su pravo oličenje moći, prinčevske otmenosti, statusa, ali i čistote. Ipak ono što doprinosi kontrastu, ili bolje rečeno oslikavanju realnog, jeste upečatljivi deo svedene scenografije, bizarni pisoari sa širom otvorenim ženskim ustima, kao seksistički pristup dostupnosti žena po potrebi.
Rob mačo ideologije, Igor (Uroš Jakovljević), profesionalno i finansijski ostvaren, evidentno svestan svog fizičkog izgleda i činjenice da je mamac za ogroman broj žena, na drugoj strani je onaj koji se od vezivanja i bola štiti bahatim izjavama i tendencioznom nepristupačnošću na duže staze. Nedostatak vremena za ženske trivijalnosti verovatno je samo izgovor za duboko ukorenjene i neosvešćene strahove.
Ako se pozabavimo likom mladog i atraktivog fitnes trenera Dušana (Ivan Mihailović) uronićemo u svet iskidan krizom identiteta. Beg iz manje sredine u njegovom slučaju nije bio samo put ka stvaranju neke bolje budućnosti u velikom gradu, već i širi prostor za manje uočljivo preispitivanje sopsvene seksulanosti, potencijalne agresivnosti, pa čak i sklonosti ka suicidu. U težnji da nadoknadi sve čime ga detinjstvo nije darovalo, on često deluje zbunjeno usled pomanjkanja vremena da se na pravi način i u dovoljnoj meri bavi samospoznajom.
Negde između ova dva sveta nalazi se Miloš (Dejan Dedić) na tromeđi između zadrtog Balkanca, brižnog oca i pobornika tekovina modernog doba. Stalno pod tenzijom, u nastojanju da uvek stvori dovoljno za svoju porodicu, da svoju ćerku usmeri na najispravnije staze, on je zapravo konstantno revoltiran svim troškovima ženske populacije koji idu do potpunog besmisla. Onaj oslobađajući ventil za izbegavanje nervnih slomova uzrokovanih realnim životom jeste upravo onaj treći segment popuštanja kočnica pred svim dostupnim porocima.
Zapravo je jako čudno koliko govorimo o napredovanju društva na ovim našim prostorima, a suštinski još uvek duboko ukorenjeni partijarhalni postulati guše mušku suzu i mogućnost emotivnog raspada zarad ponovnog sastavljanja i stvaranja nekog boljeg i zdravijeg psihološkog stanja. Koliko god da žena nije u manjoj meri ljudsko biće u odnosu na muškarca da bi joj se uskratilo poštovanje, isto tako muškarac nije ništa manje emotivno biće da bi mu moralo biti ispod časti da svoje osećaje jasno iskaže u cilju održavanja sopstvene mentalne higijene.
Snežana Laketić
Постави коментар