
Ona je Amerika, ali je istovremeno i svet, prividno srećan, šokantno izvitoperen, uobličen plastikom i lažnim sjajem, a ipak na izvestan način stvaran i nažalost dobro poznat. Ona je Suzan Li Alvin na papiru, dete željno ljubavi i pažnje pretvoreno u ženu pod pseudonimom Amerika u koju su sve oči uprte, svakako ni najmanje da bi joj darovale empatiju i ljubav za kojom je oduvek čeznula. Naprotiv, neke su tu da bi se naslađivale njenim raskošnim telom, neke da bi se ogrebale za komadić pozajmljene popularnosti, a neke u iščekivanju njenog sloma kako bi trijumfalno dokazale da glamur i sjaj ne traju večno.
Na koji je način pisac teksta Slobodan Obradović želeo da se poigra psihološkim profilom jedne ovakve ličnosti možda može da promakne gledalačkom oku. Duša opet ima svoje pravo da umetnost oseća u sebi svojstvenom maniru i interpretira je onakvom kakvom je svojim očima vidi. Predstava „Yankee rose“, nastala na osnovama ovog teksta, uobličena dramaturgijom Periše Perišića i Aleksandra Radivojevića, na izvestan način je dar međunarodno priznatog reditelja Miloša Lolića Beogradskom dramskom pozorištu.
Sam tok radnje kao da je putovanje kroz dve paralelne realnosti, sadašnji trenutak u životu izmišljene dive sa živim sećanjima na pojedine segmente turbulentne prošlosti. Od neželjenog deteta žene sumnjivog morala i nepoznatog oca, života u bedi i nemaštini, odsustva svake prisnosti i emocionlanog davanja nastaje borac čudnog kalibra. “Ja ću pre umreti nego se predati!” – na krilima ovih reči glavna junakinja zapravo gradi ceo svoj život.
Bez sumnje uloga je s punim pravom poverena Danici Maksimović, glumici nepresušne energije, neophodne da se na scenu donese lik jedne ekscentrične pseudozvezde Amerike. Izabrano umetničko ime, nedvosmileno indikativno, apsolutni je sinonim za takozvani „američki san“, opijum za široke narodne mase, uzork mnogih deperesija ukoliko se ne ostvari, i sigrno nekih mnogo većih čak i kada se realizuje.
Sve ostale uloge mogle bi se nazvati epizodnim, ali i onim bez kojih spektakl ne bi bio potpun. Sjajni bend koji čine Ivana Vukmirović, Sara Ristić, Mladen Lukić i Miloš Jakovljević muzikom i songovima Nevene Glušice daju ovom komadu neku posebnu notu, uvod i najavu za svako novo poglavlje i sugestivno pojačavaju utisak koji je i sam po sebi snažan.
Svesna svoje lepote, atraktivnosti, oblina i energije kojom pleni, Amerika suštinski pronalazi način da “proda” ono čime raspolaže. Izvodeći song u kome peva “Nek se otimaju o moje telo…”, apsolutno potpomognuta članovima benda, zapravo pokazuje na koji način funkcioniše šoubiznis mašina u svetu u kome talenat nije presudan.
A koga suštinski imamo pred sobom? Neželjeno dete odbačeno od strane emotivno osakaćene majke (Ivana Nikolić). Potom devojku koja svesno beži od svog trulog sveta stvarajući neki novi sa prvim mužem (Milan Čučilović) i prenoseći poznat joj majčinski obrazac i na svog sina Džordža (Amar Ćorović). Zatim odraslu mladu ženu pred izazovom braka sa nekoliko decenija starijim milionerom (Dimitrije Cincar Kostić).
Vidimo i “ucveljenu” udovicu koja svoj život bespošetdno pretvara u rijaliti šou podržana nabeđenim slatkorečivim menadžerom (Ivan Zablaćanski) željnim zrna slave, začarana velikim svetskim imenima prezentovanim u formi lutaka. Tu su Lari King, Opra Vinfri, Eksl Rouz, Tom Kruz. Dokaz da se uspelo u životu?
Ona ne čeka previše da se otvori za neke nove ljubavi, ili možda pre strasti sa mladim advokatom (Luka Grbić) ili čak iza kulisa sa doktorom svog pokojnog supruga (Džonatan Mastor Lumbila). Glad za pažnjom i ljubavlju zaslepljujuće deluje na sirotu, blještavu i ujedno tužnu kopiju Merlinke.
A šta je ogledalo njene nesreće i suštinskog neuspeha? Suparnica (Iva Iliničić), žena iz sličnog miljea, barem prividno posvećena nekim ispravnijim prioritetima, koja u kostimu plave boje, simbola stabilnosti i spokoja, bolno podseća glavnu junakinju na stranputicu kojom je krenula iz iste tačke.
Kraj predstave donosi neki novi početak, novo rađanje i optimistički gledano možda neki zdraviji ciklus života koji će iz trnja izvući neku novu zvezdu koja će biti pandan nekim višim vrednostima. Čini se da je krajnje vreme da model Merlinke i drugih sličnih ženskih sudbina zamene neke koje se bore drugačijim, čistijim, intelektualno junačkim, a opet ženstvenim oružjem.
Snežana Laketić
Постави коментар